Pop Maca i devet pljevaljskih žena (25) – Stigla ih ruka pravde III

Ko je, kako i zašto u Pljevljima u proljeće 1944. godine pobio devet nevinih žena i počinio niz drugih zločina i ko danas to pokušava gurnuti u zaborav proglašavajući zločince nevinim žrtvama?

Pljevlja danas – Foto: Turistička organizacija Pljevlja

Nedjelju dana kasnije ista ova grupa je napravila novi stravičan pokolj:

„Poslije ubistva Golubovića i Jakšića – piše Radomir Matović – grupa se krije u pećinama kanjona Tare da bi noću 14/15 juna prešla Ljubišnju i u Mrčevu, iz šume, čitav dan osmatrala kuću Milana Jelovca. Kad su ustanovili da Milan nije kod kuće nego na poslu, opkoljavanjem kuće su prišli, pohvatali cijelu porodicu, obeščastili Milanovu sestru Radmilu, zatim je na njihove oči ubili, a onda ubili i oca Miliju i sina mu Milorada.“

A šta se zaista desilo tog strašnog dana u selu Mrčevu, odnosno kako se odigrala krvava drama i kako je stradala jedna od najuglednijih i najimućnijih porodica u tom kraju, ispričao mi je očevidac, sedamdesetsedmogodišnji Miloš Jelovac, sin Milana Jelovca, koji je tada imao jedanaest godina, a sada penzionerske dane broji u Pljevljimlja:

– Moj djed Milija je imao četiri sina i živio na velikom imanju u Mrčevu. To ti je između Graca i Šula, na lijevoj obali Ćehotine. Silno imanje, gotovo osamdeset hekatara, kuća sa trinaest soba, a pred kućom buljuk, nikad manje od stotinu. Moji su tu doselili, pa je bogme bilo i ljubomore: em doseljenici, em složna, moćna i imućna porodica, koja se 1941. godine odmah opredijelila za Narodnooslobodilačku borbu. To će biti razlog više da nas gledaju poprijeko, pogotovu oni, a u tom kraju ih je bilo mnogo, koji su obrnuli na drugu stranu.

To se posebno pokazalo kad su četnici u Gornjem Gracu uhvatili moga strica Slobodana i njegovog saborca i pratioca Jovana Džuvera. Do danas je ostala priča da su ga nagonili da proguta petokraku, a kako su završili vidjelo se kad su njigova tijela nađena i izvađena iz Ćehotine, iz vira Runj. Našao se neko da kaže gdje su bačenu, našao se i ko je zaronio i izvadio ih, a onda se vidjelo kako su ih iskasapili i izmrcvarili, na kakvim su mukama skončali…

Drugi stric Dušan je ostao izgleda negdje na Sutjesci – nikad ništa nijesmo uspjeli da doznamo o njemu, tako da mu se ne zna ni groba ni mramora, kao ni tolikim drugim sa kojima je krenuo u borbu…

Stari Milija Jelovac se ipak nije dao – ostala mu još dva sina, Milan i Milorad, ozbiljni, oženjeni i familijarni ljudi, računao je da ima ko da naslijedi i održi veliko imanje i bogato domaćinstvo – da mu Dušan i Slobodan nijesu uzalud prosuli momačku krv na bojištima za slobodu. Sin Milan je bio 1905. godište. Bio je, kažu, prijeke naravi i lično izuzetno hrabar – nije bilo toga kome se s puta sklanjao i kome nije smio u oči zaviriti, a još prije rata se pokazao kao veliki opozicionar i nepokor, pa su ga kao takvog četnici za vrijeme rata stalno vrebali i gledali kako da mu smaknu glavu. Ono što im nije pošlo za rukom tokom rata, pokušali su odmah poslije rata:

– Jedna grupa četničkih odmetnika je udarila na našu kuću 1946. godine – sjeća se Milanov sin Miloš, koji je tada imao šest godina. Moj otac im se nije dao, potegao je pušku – a do danas se priča da on nije promašivao ono što je okom pogledao – i ubio Vlada Popovića iz Čelebića, jednog od četničkih bandita.

Naravno, ta zlikovačka družina mu to nije zaboravila i punih pet godina potom je vrebala novu priliku da mu se osveti:

– To je, kako mi se čini, bilo negdje po Trojičinu dne, polovina juna 1951. godine – kazuje dalje Miloš Jelovac. – Moj stric Milorad je tog dana slučajno otišao da čuva ovce. Nešto se nije dobro osjećao i nije bio za drugog posla pa je uzeo pušku i otišao preko imanja da pripazi stado. Otišao sa njim i osmogodišnji sin, moj brat od strica Radovan, da mu pomogne. U kući bili djed Milija, imao je tada osamdeset godina, moji otac i majka, strina mi i nas četvoro – petoro djece.

Negdje u smiraj dana, čula se puška. Djed Milija je istrčao pred vrata i zazvao strica Milorada:

O Mašo – tako smo ga svi zvali – šta to bi, ko to puca!?
Onda se zaputio preko livade prema stricu koji je bio udaljen kojih trista metara od kuće i nije odgovarao na njegov poziv. Zlikovci su se privukli kroz šumu i izgleda dugo osmatrali. Mislili su po svoj prilici da ovce čuva moj otac. Vjerovatno su i vidjeli da moj stric ima pušku pa se neki od njih neopaženo privukao na nekih sto-dvjesta metara i iza jednog čečara pogodio strica, nije imao kad ni da skine pušku s ramena. Onda su pritrčali i, valjda da uštede municiju a da budu sigurni da je mrtav, neko od zilikovaca mu je onako smrtno ranjenom prevukao i nožem ispod grla…

U tome se oglasio i djed Milija i zlikovci su shvatili da nijesu ubili Milana pa su se zaputili ka kući. Na kojih sto metara od kuće sreli su djeda i bez mnogo priče mu sasuli plotun u grudu, a onda je neko od zlotvora potegao i nož da i njega „ovjeri“ tako što će ga polumrtvog priklati…

U kući se za to vijeme odvijala drama:

– Moja majka, strina i tetka Radmila su shvatile šta se događa i počele da tjeraju moga oca da bježi na drugu stranu prema šumi, jer su znale da su zlikovci njemu kivni i da njega traže – kaže Miloš Jelovac. – On je iskočio, a onda tražio da mu dodaju pušku, ali su one to odbile i to je vjerovatno i spasilo i njega i sve nas ostale, izuzev nesrećne tetke Radmile, jer da se Milan domogao puške, on bi sigurno ubio nekoga od napadača, a onda bi oni ostali ubili ne samo njega.

Ja sam ranije istrčao iz kuće i sreo uplakanog Radovana, koji je bježao ka šumi i tiho ponavljao: ubiše tatu, ubiše tatu…

Tu negdje smo sreli jednog od bandita – sve do danas vjerujem da je to bio zloglčasni Vlado Šipčić. koji će se potom još punih šest godina kriti i jade raditi. Pita nas čiji smo, a ja u strahu na brzinu slagah i kazah da smo Obrada Mijatovića (to bio čovjeka koji je čuvao zadružna goveda, napomena B.S). Pita i šta radimo i kud smo krenuli. Lažem ja i dalje i kazujem da čuvamo zadružna goveda i da idemo da pomognemo ocu. On nam valjda povjerova i pusti nas, a mi odatle put Šula, sve trčeći, gotovo trinaest kilometara.

Dođemo u Šula prestravljeni, premoreni i čemerni, ispričamo miliciji šta je bilo, ali niko ne htjede ni prstom mrdnuti do sjutri dan…

Božo Milić Bjelica

Zlotvorska družina Boža Bjelice se nije zadovoljila time što je tako zvjerski ubila Milorada Jelovca i starog mu oca Miliju jer je njihov glavni cilj svakako bio Milan Jelovac. Kad su shvatili da im je on umakao, uletjeli su u kuću i svoju mržnju i bijes iskalili na njegovoj sestri Radmili, koja je takođe bila skojevka u ratu, a u tom trenutku je imala između 25 i 30 godina.

Njih nekolicina su je odgurali pred sobom na sprat kuće vjerujući valjda da se tu negdje krije Milan, a kad ga nijesu našli uvukli su je u jednu od soba i krenuli da se nad njom iživljavaju. Grozomorna orgija je dugo trajala, a njeni krici i zapomaganje su postajali sve slabiji dok u jednom trenutku nijesu i sasvim utihnuli.

Kad su zlikovci konačno otišli iz kuće, Milanova supruga Ćana i njena jetrva su istrčale na sprat i zlosrećnu Radmilu zatekle iskasapljenu u lokvi krvi, bez znakova života (sjutradan prilikom uviđaja, na njenom tijelu je izbrojano dvanaest groznih rana, a utvrđeno je da je „radio“ samo nož).

U istoj sobi su pod jednim krevetom našli četvorogodišnjeg Milanovog sina Radoša, koji se tu sakrio i odatle gledao orgijanje zlikovaca, gledao na kakvim je mukama skončala njegova tetka. Nesrećno dijete, prestravljeno i izbezumljeno, nikad se, do kraja života, nije oporavilo od te traume. On će u jednom nastupu bezumlja mnogo godina kasnije i sam počiniti strašan zločin i potom skončati u duševnoj bolnici…

Zanimljivo je, inače, da kraj rata i slobodu nije dočekala ni Vida, majka Boža Bjelice. Njenu sudbinu neki, koji sada pokušavaju pravdati i bagatelisati zvjerstva i svireposti Boža Bjelice, to uzimaju kao razlog njegovog nemilosrđa, da je on, ustvari, tako krvnički svetio svoju porodicu.

I Vida Milić i njena sedamnaestogodišnja ćerka Slava našle su se među hiljadama onih koji su i iz pljevaljskog kraja pod pritiskom četničke propagande krenuli u odstupnicu i bježaniju, „na zli put bez povratka“, krajem 1944. godine. Njih dvije svakako i s velikim razlogom, jer su znale gdje su im četiri sina odnosno četiri brata, a i čime im se bavila ćerka, odnosno sestra Danica:

– Voz u kojem je bio taj zbjeg, u Višegradu su zaustavili partizani – kazuje Radomir Matović, koji je bio u toj partizanskoj jedinici. – Na poziv da svi izađu i napuste voz, svi su to odmah i učinili izuzev Vide i Lala Pašića. Kad se Vida u neko doba ipak pojavila na platformi vagona, počela je iz sveg glasa da psuje i grdi i narod koji je poslušao komandu i izašao iz voza i one koji su zaustavili voz. U tome je odjeknula jedna jedina puška i zrno je pogodilo Vidu u sred čela.

Nikad nijesam doznao ko je ispalio taj metak, jedini koji je ispaljen tog dana. Poslije se špekulisalo da je to učinio Milosav Tasovac, sin Stanice Tasovac, pa da sam to učinio ja. I danas, poslije 73 godine, kad sam već dopro do praga groba, kunem se svim čime se čovjek može zakleti da to nijesmo učinili ni Milosav ni ja, a bili smo dosta blizu jedan drugoga na položaju i mogu to garantovati i za njega. Na kraju, ni on ni ja ne bi ni imali baš mnogo razloga da to krijemo i posebno se pravdamo i izvinjavamo, jer je dobro poznato na kakav su zvjerski način Vidin sin Božo i njegova družina pobili naše majke…

Likvidacija

Božo Bjelica je, da podsjetimo, zajedno sa Ristom Danilovićem, likvidiran 31. oktobra 1951. godine iz zasjede oficira Udbe koja ga je čekala u kući Stojke Sekulić, njegove ljubavnice i jataka u Zaborku, zaselak Domješići. Treći član ove družine, Mirko Kovačević, uspio je da pobjegne iako je bio teško ranjen, ali nije umakao organizovanoj potjeri – sjutradan je likvidiran i on. Tako do danas nije tačno utvrđeno koliko je života i drugih teških zlodjela Božo Milić – Bjelica odnio na duši u grob. Nesumnjivo je da se, pored tih četrnaest žena, koje je lično pobio, spisak onih za čiju je smrt direktno ili indirektno kriv, što tokom rata, što kasnije za šest godina odmetništva, primiče trocifrenom broju.

Budo Simonović

Knjige Buda Simonovića mogu se naručiti na telefon 069 696 273, ili na e-mail: budos@t-com.me 

NAPOMENA: Zabranjeno prenošenje i objavljivanje fotografija bez pismenog odobrenja redakcije Slobodne riječi.

NEMA KOMENTARA

Оставите одговор