Pop Maca i devet pljevaljskih žena (24) – Stigla ih ruka pravde II

Ko je, kako i zašto u Pljevljima u proljeće 1944. godine pobio devet nevinih žena i počinio niz drugih zločina i ko danas to pokušava gurnuti u zaborav proglašavajući zločince nevinim žrtvama?

Detalj iz ratnih Pljevalja

O razlozima zbog kojih je Bjelica napustio partizanske redove do danas kolaju svakojake priče i nagađanja (po jednoj verziji novijeg datuma, on je, bajagi, tražio garancije partizanskih rukovodilaca da mu neće strijeljati braću ako ih prevede iz četnika. Oni obećali pa slagali i postrijeljali mu braću, što, naravno, nema nikakve veze sa istinom jer je poznato gdje su mu braća bila i kakvu su sudbinu dočekala pred kraj rata). Ono što je sigurno i što naglašava i Radomir Matović, Bjelica je po povratku sa Sutjeske u Krupicama ubio Jezdimira Lovića, zamjenika komesara Treće proleterske brigade, svakako da bi „kupio“ pristupnicu i dokazao lojalnost četničkom pokretu:
– U četnicima je sve do likvidacije 1951. godine bio „slobodni strelac“, samovoljnik i podmukli i perfidni ubica, koji za svoje postupke nikome nije polagao račune – veli Matović. – Malo je, međutim, onih koji su to tada znali, izuzev najuže porodice i najprisnijih prijatelja koji su to vješto prikrivali, da su i Božova braća Tomo, Gale i Vlastimir od prvog dana bili u četničkim redovima u valjevskom kraju, mada nema podataka da su tamo napravili i „proslavili se“ ikakvim krvavim zlodjelom. Vlastimir i Gale su tamo i poginuli, a Tomo je na kraju rata nekako uspio da prebjegne u Ameriku.
Isto tako, uporno se prećutkuje i prikriva da je i Božova starija sestra Danica od prvog dana okupacije bila aktivni saradnik OVR-e, nemilosrdne italijanske tajne policije zadužene za borbu protiv antifašista, uz Zuhru Mršić, najpouzdanija i najpovjerljivija veza u Pljevljima zloglasnog poručnika, kasnije majora Rićija, i da su je zbog toga u jesen 1944. godine u Podborovi strijeljali partizani. Naime, nakon kapitulacije Italije, zaplijenjena je kompletna arhiva divizije „Pusterija“, stacionirane u Pljevljima. Tu su nađeni neoborivi dokazi o svim italijanskim špijunima, pa i o Danici Milić, a sve je potvrdio i podrobno opisao i zarobljeni major Rići, koji je takođe strijeljan kao i svi njegovi pohvatani saradnici…
Radomir Matović dokazuje da je Božo Milić Bjelica i prije dezertiranja iz partizana i ubistva Jezdimira Lovića zagazio u zločin i okrvavio ruke, da nije slučajno, kako pojedini istoričari i hroničari danas pokušavaju da dokažu, ubio ni neke partizane prije toga.
Poznato je, recimo, da mu je na Meljaku u januaru 1942. godine, puška „slučajno“ opalila i ubila druga iz voda Dušana Čabarkapu (Radomir Matović u svojoj već pomenutoj knjizi o Božu Bjelici kaže da je to učinio samo zato što mu je Čabarkapa na jednom sastavku najdobronamjernije prigovorio da je sebičan, napomena B.S). Isto tako je i 1943. godine, na Vučevu, odnosno na Paprištu iznad Šćepan Polja, njegova puška još jednom „slučajno opalila“ dok mu je mirovala preko krila i u naručju ojađene majke Rade ubila njenog teško ranjenog sina Branka Marićevića, desetara u Drugoj četi Drugog pljevaljskog bataljona (tih dana je na Sutjesci poginula i Brankova majka Rada pa je istina o pogibiji njenog sina pala pomalo u zaborav i on je dugo spominjan samo kao jedan od 273 borca Treće proleterske sandžačke brigade koji nijesu preživjeli pakao Sutjeske, napomena B.S).

Božo Milić Bjelica

Tako će kasnije postupati sa svima koji su mu se i najmanje, na bilo koji način zamjerili. Primjera radi, porodica Mihaila Grdinića, uporno je krvničila Boža Bjelicu i ubjedljivo dokazivala da on nije slučajno ubio ni ovog predratnog činovnika poreske uprave, ozbiljnog porodičnog čovjeka iz ugledne pljevaljske porodice, koji se našao u društvu Boža Bjelice ne jednoj partiji karata u hotelu „Lovćen“, poznatom četničkom sastajalištu i staništu u Pljevljima. Po jednoj verziji, on se zamjerio Božu jer mu je, navodno, prigovorio da ne igra korektno, ali je izgleda postojao i ozbiljniji razlog – pričalo se da se i Grdinić javno i otvoreno pobunio i osudio divljanje četničkih dželata i ubijanje nevinih ljudi.
Kako god bilo, porodica Grdinić je od tada javno i bez uvijanja krvničila Boža Bjelicu i dokazivala da njegova puška ni ovog puta nije slučajno opalila. U tome su prednjačili Mihailov brat Radojica i njegova supruga Jelenka.
Kako se njih nije mogao domoći, pogotovu po oslobođenju i njegovom odmetanju, Bjelica je dugo vrebao priliku i smišljao kako da im se osveti. Po podacima koje u svojoj nedavno objavljenoj knjizi „Hladnokrvni ubica Božo Milić – Bjelica“, objelodanjuje Radomir Matović, „zgoda“ mu se ukazala 1950. godine kada je smislio i organizovao podmuklu igru u kojoj je ostvario dva cilja – osvetio se Grdinićima, a čajničku grupu odmetnika oko braće Popovića i Rista Danilovića konačno uvukao u zločin i nagnao ih da okrvave ruke.
Predstavljajući se kao oficir Udbe koji na terenu prati kretanje odmetničke bande, Bjelica je jednog dana presreo nekog seljaka koji je išao u Čajniče na pazar i zamolio ga da njegovo pisamce odnese i preda miliciji. U nepotpisanoj poruci je stajalo da se iz straha od „bande“ ne smije potpisati, ali da kao patriota i rodoljub ipak osjeća obavezu da javi Udbi da se odmetnička grupa oko Milosava i Dana Popovića nalazi na visu iznad sela Kamen.
Iako se ta grupa do tada nije bila istakla i kompromitovala nikakvim velikim zlodjelima, a po nekim podacima već se ozbiljno kolebala da možda i prekine skrivanje i odmetništvo, odnosno da se preda i iskoristi šansu koja joj je pružena tada objavljenom amnestijom, odmah je organizovana akcija i pokazaće se da dojava nije bila lažna.
U kratkom puškaranju ubijen je odmetnik Veljo Kovačević, dok su se ostali oko braće Popovića razbježali. Ubrzo potom, Božo Bjelica, „ožalošćen i teško pogođen“ smrću saborca Kovačevića, dolazi na saučešće kod braće Popovića i ostalih, ali i da im javi da ih je izdao i Udbi prijavio Boško Perendija, pašenog Radojice Grdinića, inače komšija Popovića. Naravno, time je Perendiji bila izrečena smrtna presuda, odnosno bio je to poziv na osvetu koja je po krvavom odmetničkom „zakonu“ neminovno i bez ispita stizala „izdajnike“ i „potkazivače“.
Nijesu, izgleda, dugo čekali priliku za to. Ne sluteći ništa, siguran da nikome nije ništa dužan, ne sluteći da bi mu iko mogao tako nešto poturiti, da Božo Bjelica oko njega podmuklo plete mrežu iz koje mu nema spasa, Perendija, ugledni domaćin i glava brojne porodice, jednog dana je zašao u šumu nedaleko od kuće da nasiječe drva za ogrev. Bjelica, Popovići i ostali su mu se neopaženo privukli i uhvatili ga:
„Dvojica iz grupe – piše Radomir Matović – odlaze Boškovoj kući i dovode Boškovu suprugu, koja je bila u sedmom mjesecu trudnoće, i jednu ženu iz komšiluka koja se tu zadesila. Božo lično iz pištolja pred cijelom grupom ubija Boška i njegovu suprugu. Žena koja se slučajno zadesila u kući Perendija, kad je vidjela šta se desilo sa komšijama, krenula je da bježi, ali Milosav Popović jednim hicem ubija i nju. Tako je i grupa Popovića uvučena u zločin iz kojeg joj nije bilo povratka…“

Božo Milić Bjelica kao pitomac vojne škole

– Božo Bjelica je tako postupao i sa nebrojenim drugim – sa jatacima koji su ga krili i hljebom hranili, slučajnim prolaznicima i mirnim, potpuno nevinim građanima. Ogrezao je u nevinoj krvi i bez milosti i trunke sažaljenja, podmuklo, bez razuma i savjesti, bez ikakvog ljudskom biću svojstvenog osjećaja, istrebljivao i cijele porodice. Riječju, pretvorio se u ubicu sa instinktima najkrvoločnije zvijeri, a završio je mnogo ljepše nego što je zaslužio – smatra Radomir Matović, koji je za Bjelicu napisao i ovo:
„Božo Milić je svojim nedjelima sam sebe ovjekovječio sramotom, kukavičlukom, posebno u vrijeme banditskog odmetništva, ljudskim ništavilom i neoprostivim grijehom. Lično je ubio 14 žena – šest na samom kraju rata, a osam u vrijeme odmetništva. Time je sebe, bez imalo ma kakve dvojbe, svrstao u najkrvoločnije ratne zločince…“
Bjelica je, inače, uredno vodio evidenciju onih koje je lično likvidirao, a u tom „registru smrti“, koji je svojeručno pisao (pronađen je kod njega nakon likvidacije) nalaze se 54 imena. Redosled kojim su ta imena upisana vremenski u potpunosti odgovara i poklapa se sa redosledom njegovih zločina, odnosno sa pogibijama imenovanih.
U tom krvavom „dnevniku“, recimo, pod rednim brojem 38 i 39 stoje imena Marinka Golubovića, jednog od najuglednijih ljudi u pljevaljskom srezu i vodećih organizatora ustanka u ovim krajevima, i njegovog osamnaestogidišnjeg sina Milovana – Adža, koje su 9. juna 1951. godine pred njihovom kućom u Maoču, po svim dosadašnjim svjedočenjima (prije svih Marinkovog sina Luke, koji je tada slučajno preživio), hronikama i istorijama, pobili Božo Bjelica, Milija Vojinović, Borivoje Tasić i Risto Danilović, a pod rednim brojem 40 je ime Momčila Jakšića, uglednog službenika i komšije Golubovića, koji je takođe likvidiran tog dana.

Budo Simonović

Knjige Buda Simonovića mogu se naručiti na telefon 069 696 273, ili na e-mail: budos@t-com.me 

NAPOMENA: Zabranjeno prenošenje i objavljivanje fotografija bez pismenog odobrenja redakcije Slobodne riječi.

NEMA KOMENTARA

Оставите одговор