Pop Maca i devet pljevaljskih žena (23) – Stigla ih ruka pravde

Ko je, kako i zašto u Pljevljima u proljeće 1944. godine pobio devet nevinih žena i počinio niz drugih zločina i ko danas to pokušava gurnuti u zaborav proglašavajući zločince nevinim žrtvama?

Pljevlja iz ratnih dana

Svi glavni akteri ovih zločina su uspjeli da se na vrijeme izvuku, sklone iz Pljevalja i prežive Drugi svjetski rat, ali ih je pravda i zaslužena kazna ipak stigla na ovaj ili onaj način.

Radomir Matović, a i mnogi stariji Pljevljaci tvrde da pop Milorad Vukojičić, zvani Maca, potiče iz poznate pljevaljske svešteničke porodice, da mu je otac Savo bio veoma ugledni i cijenjeni paroh pljevaljski. Uz to, i njegove dvije sestre, gimnazijalke, osamnaestogodišnja Jovanka i četiri godine mlađa Ljubinka, stradale su u uličnim borbama partizana sa Italijanima i njihovim pomagačima u poznatoj Pljevaljskoj bici, 1. decembra 1941. godine. Uprkos svemu tome, i on i brat mu, postali su žestoki antikomunisti, a Milorad je pri tom zagazio i u najmonstruoznije i najbezdušnije zločine.

– Pop Maca, u Drugom svjetskom ratu kao prišipetlja štaba pljevaljske četničke brigade i neka vrsta izvršnog organa takozvanog nacionalnog odbora, bez ikakvog formalnog čina i zvanja, činio je velika zvjerstva. Zato ga je Zemaljska komisija Narodne Republike Crne Gore svojom Odlukom F. Br. 1487 od 15. februara 1946 godine, proglasila ratnim zločincem – kaže Radomir Matović i nudi fotokopiju tog dokumenta.

Vojni sud područja Pljevalja, međutim, već 1945 godine, sudi mu u Pljevljima za krivična djela iz čl. 3, tačka 3, Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države i osuđuje ga na smrt vješanjem, ali mu Viši vojni sud u Novom Pazaru kaznu preinačava na kaznu smrti strijeljanjem (nije, dakle, tačna tvrdnja popa Džomića da je Vukojičić obješen).

On je pred kraj rata zameo trag i nekako se domogao i sklonio u Beogradu. Tu ga je, međutim, u ulici Svetog Save, jednog dana 1945. godine, nedugo po završetku rata, slučajno sreo i prepoznao Pljevljak, šofer Dojčilo Stamenić, sinovac Dika Stamenića, kojeg su, kako je već naglašeno, sa sinom Ljubom i suprugom Julom poklali i pobili Božo Bjelica, Josif Babić i pop Maca. Uhvatio ga je, svezao i on je odmah doveden u Pljevlja gde mu je javno suđeno.

Sala sadašnje gimnazije, u to vrijeme najveća u gradu, u kojoj je organizovano suđenje, bila je, kažu, pretijesna za sve one koji su željeli da prisustvuju suđenju svešteniku, koji je okrvavio mantiju i na takav način se ogriješio i pogazio zakletvu da će služiti bogu i narodu.

Optužnica mu je na dušu stavila 57 svirepih ubistava, od kojih je većina počinjena klanjem ili ubijanjem macom. Ređala su se potresna svjedočenja slučajno preživjelih i rodbine pobijenih, među kojima su svakako bila najpotresnija i najdirljivija svjedočenja djece Stanice Tasovac i Savke Matović.

Vukojičić je uporno pokušavao da dokaže kako je sve radio po nagovoru i naredbi drugih, u strahu od Bjelice, Babića i ostalih. Pritiješnjen neoborivim dokazima, ipak je uglavnom priznao sva ubistva, ali je uporno ćutao na pitanja o klanju.

Kad mu je izrečena smrtna kazna vješanjem, nekadašnji silnik od kojeg su drhtala Pljevlja, junak koji je junaštvo dokazivao na nejači, kleknuo je na pod, počeo glasno da kuka i rida, da moli za oprost i milost.

Pop Milorad Vukojičić – Maca

Gnjevna masa nije imala milosti, tražila je da se kazna odmah izvrši, da se krvnik javno objesi.

Macina molba je kasnije, kako je već rečeno, uslišena samo utoliko što mu je smrtna kazna vješanjem zamijenjena strijeljanjem…

U odluci Zemaljske komisije Narodne Republike Crne Gore za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača, broj 1487 od 15. februara 1946. godine, kojom je „Vukojičić Milorad – Maca… starosti oko 30 godina…sveštenik , četnički dželat…“ proglašen za ratnog zločinca, navedena su imena deset njegovih žrtava: Stamenić Diko, zemljoradnik iz Pljevalja, star 63 godine, Stamenić Ljubo, mehaničar, star 28 godina, Stamenić Jula, domaćica, stara 51 godinu, Stojkanović Ljubica, student, stara 28 godina, Karamatijević Zora, domaćica, stara 37 godina, Žugić Mileva, domaćica, stara 45 godina, Matović Savka, domaćica, stara 40 godina, Božović Miladin, penzioner, star 55 godina, Mišović Božana, domaćica, stara 40 godina i Kontić Živko, penzioner, star 60 godina.

Pored određenih manjih i nebitnih grešaka u ličnim podacima za pojedine žrtve, pada u oči da na ovom spisku nema imena Stanice Tasovac, Milice Janketić i Milice Mazić, iako je pop Maca na suđenju u Pljevljima nekoliko mjeseci ranije priznao da je i njih lično ubio ili učestvovao i u njihovom ubistvu. Radomir Matović, i ne samo on, smatra da se to desilo samo zato što u tom trenutku nije imao ko da dostavi podatke za ove žrtve, što će biti učinjeno naknadno.

Milići, Živko i Vida, otac i majka Božidara – Boža Milića – Bjelice – po kazivanju Radomira Matovića – u Pljevlja su doselili iz Paleža kod Žabljaka i to poslije neke svađe sa Pipovićima.

Nadimak Bjelica (koji je, izgleda, „prišio“ samo Živkov sin Božo) potiče od istoimene prapostojbine ove porodice u Katunskoj nahiji. U Pljevljima su živjeli u ulici Osmana Đikića. Kuća im je bila naspram Hamdine pekare. Imali su, kako u svojoj knjizi „Božo Bjelica“ piše Duško S. Milić, jedanaestoro djece, ali je četvro pomrlo u ranom djetinjstvu pa je Drugi svjetski rat dočekalo pet sinova i dvije ćerke. Najstariji od braće – Tomo – završio je medicinu uoči Drugog svjetkog rata i kao ljekar se zaposlio i živio u Valjevu.

Božidar – Božo, koji je, kako tvrdi Duško Milić, rođen 1916, nekoliko godina uoči rata završio je mornaričku podoficirsku školu i stupio u Jugoslovensku ratnu mornaricu kao podnarednik. Uoči samog rata, izgleda zbog samovolje i tuče sa nekim starješinom, osuđen je na tri godine robije. Kaznu je, kako tvrdi Radomir Matović, izdržavao u Splitu, gdje ga je zatekao rat i okupacija. Uspio je nekako da se izbavi iz zatvora i stigne u Pljevlja:

– U partizane je stupio u decembru 1941. godine – kaže Radomir Matović – i to u Pljevaljsku četu Prvog pljevaljskog bataljona „1. decembar“, a od formiranja Treće proleterske sandžačke brigade, 5. juna 1942. godine na Šćepan Polju, bio je zamjenik komandira Druge čete Petog pljevaljskog partizanskog bataljona (a ne komandir, kako uporno špekulišu oni koji bi na svaki način sad htjeli da mu podignu „cijenu“). Polovinom maja 1942. postao je i član Komunističke partije Jugoslavije, a ne još 1937, kako, opet, pojedinci, pa i Duško Milić, sada tvrde. Juna mjeseca 1943. godine, poslije Pete neprijateljske ofanzive, on okreće leđa partizanima i prelazi u četnike, zajedno sa komandantom bataljona Milovanom Planićem i komesarom čete Vojislavom – Vojom Kovaljskim.

Božo Milić – Bjelica

Bjelici, inače, nije bilo lako i sasvim jednostavno da se „prestroji“ i ispod partizanskog pređe i stane pod četnički barjak, jer ga je tamo čekala opaka propagandna paškvila „velikog pisca“, novinara i urednika „Pljevaljskog Vesnika“ Grigorija Božovića, pošto se i Bjelica, kao jedan od „vođa komunističkog pokreta u Sandžaku“, nekoliko mjeseci ranije našao u Božovićevoj galeriji „ovlašnih slika izdajnika srpskoga naroda“:

„BOŽO MILIĆ – BJELICA – piše Božović u ‘Vesniku’ br. 67 od 8. marta 1943. godine – iz Crne Gore, iz Bjelica, naseljenik u Pljevljima. Zaneseni skitnica i još zaneseniji komunista. Sa još nekoliko tako obolelih drugova pokušao je da u svojstvu mornarskoga narednika baci jedan jugoslovenski brod u vazduh. Toliko je voleo svoju zemlju i poštovao svoju vojničku zakletvu. Na vreme je u ovom slučaju opažen, sprečen i bačen u tamnicu, u kojoj je bio okovan, te bi svakako platio i glavom, da nije nastao rat i kapitulacija (sve ovo je, naravno, laž i gola izmišljotina – Bjelica je, po svemu sudeći, dospio u zatvor iz sasvim drugih razloga, napomena B.S). Koristio se tom pometnjom i utekao na nekakav način iz tamnice i dobegao kući u Pljevlja.

Ovde je brzo došao u vezu sa Milovanom Pejanovićem i Malovićem (riječ je svakako o Josifu Maloviću, napomena B.S), te je u julu 1941. uspeo da umakne iz Pljevalja sa Mirkom Pavićevićem i Radojem Jegdićem – Merdžom, našavši Čemerno za teren svoga rada. Tu je ova banda otpočela pljačku nad seljacima obe vere, koji su silazili u Pljevlja na pazar. Tu je na Čemernu ovaj narednik postao pljačkaš i komunistički partizan, kao da je bio rođen za obe te stvari.

Njegova porodica stradala je zbog njega, lutajući od sela do sela čitavu godinu dana. Ali zahvaljujući da ima dobru braću u Srbiji, dobri ljudi su molili vlast da se porodica ne progoni. Inače, Božidar Milić je strahovito gnusna pojava u svakom pogledu i kao takav nije imao nigde drugde mesta osim kod naših komunista. Smrt Mirka Pavićevića mnogo ga je ožalostila, naročito što više nije mogao pljačkati po ovom kraju, te je prešao u Bosnu, gde daje maha svojoj zverskoj naravi dok mu bude suđeno da nosi na ramenima svoju usijanu i razvratnu glavu, glavu onih patoloških ubica iz romana Dostojevskog“ – zaključuje Božović.

Budo Simonović

Knjige Buda Simonovića mogu se naručiti na telefon 069 696 273, ili na e-mail: budos@t-com.me 

NAPOMENA: Zabranjeno prenošenje i objavljivanje fotografija bez pismenog odobrenja redakcije Slobodne riječi.

NEMA KOMENTARA

Оставите одговор