Nikšićki imenik: Zaljubljen sam do ušiju

Dušan Govedarica

Kući, tu, kod majke plavičastim sjajem izdvaja se knjiga ,,Pometenik“.

Roman koji, često, presijava zidove roditeljske dnevne sobe i kutak čini osvježavajućim.

Miriše, a ne miriše.

Koštičavi brkica nam je priuštio to zadovoljstvo.

Sanjiv, a ranjiv.

Golijanin bez koga bi nikšićke ulice bile gole.

Bez vjetra, snijega, ljubičasto – žutog lišća, bez osmjeha Vojnika i prospavanih kafana.

I bez sportske prognoze.

I bez Golog otoka 1948., kad se rodi i bez studenskih demonstracija u Beogradu, gdje bijaše.

I bez Gornjeg Čarađa kod Nikšića, i bez Centra za kulturu u kom radno bitisaše, i bez Književne zajednice ,,Vladimir Mijušković“ u kojoj putovaše.

I bez izdanja: ,,Očev kofer“ , ,,Uzda za krila“, ,,Svemoćni pastir“ , ,,Zemlja sviće“…

I bez čarobne boemštine i pjesničke veličine, kakvu Naš grad, vrlo teško, da će, opet, imati.

I bez stvaralaštva zavičaju o kojem je pisao sa toliko strasti, ljubomore, nostalgije, i naravno, dubokog pobožnog poštovanja.

I bez prijatelja ovjekovjenčenim u raznim pjesmama, romanu i zbirci priča.

I bez očuvanja leksike nikšićkog kraja, lirici koja dobija novi život i novo značenje.

I bez mitološkog svijeta iz slovenske i grčke mitologije, likove i motive iz naše epske poezije koje je na izvanredan način transportovao u lirsku strukturu.

I bez prevođenja djela na 15-tak jezika i bez zastupljenosti u udžbenicima školaraca.

I bez izreke: ,,Smatram da su najozbiljnije pjesme za djecu“.

I bez ,,zaraze“ koju utka u meni na početku ,,magarećih“ godina:

,,Kod kuće me redom maze

Baka, majka, mudri tata

Al , ma kako da me paze

Pobjeći ću preko vrata.

 

Što, baš, sa mnom da se diče

Nek drugima mane kriju

I šta se to koga tiče

Zaljubljen sam do ušiju…“

I bez najvećih nagrada, koje On ne čeka, nego mi.

A, niko ih kao On ne zaslužuje.

Samo – otvorite oči!

Čovjek, Lokalista, Zavičajac, Prozaista, Dramaturg.

Dušan Govedarica – Pjesnik.

Radojica Bogi Stanković

 

 

 

 

NEMA KOMENTARA

Оставите одговор