Mato Glušac – vidar, mudrac i prorok

Crkva na Ćeranića glavici u Danilovgradu

Na danilovgradskom groblju na Ćeranića glavici, blizu temelja crkve Sveta Tekla, buja „buket“ od šest stabala košćele koji mještani pomno čuvaju kao sveto drvo. Malo je, međutim, onih koji znaju da pod tim neobičnim i ne mnogo rasprostranjenim dugovjekim, do danas ne sasvim definisanim drvetom vječno počiva Mato Glušac, jedan od najopoznatijih hercegovačkih i crnogorskih pametara, vidara, mudraca i čudesnih proroka.

Dok je u dubokoj starosti, slijep i oronuo, kod kumova Grgurevića i svog velikog prijatelja Baja Boškovića, brojao poslednje dane desete decenije života, odredio je, kažu, svoje vječno počivalo, kazao dan kad će umrijeti i ostavio amanet da ga „zagrnu zemljom“ na mjestu gde ga nađu, gde je smrt sreo, i da mu nad glavom pobiju njegov krstati štap od kojeg se gotovo cio dugi vijek nije odvajao:
„Kako sam se rodio i živio mimo svijeta, tako ću i umrijeti“, ostale su zapisane njegove riječi. „Tamo ću, mnim, otići sam, bez da me nose, prućit se ili skružat, viđeću još… Podno mojije nogu nićiće drvo i zafaljujući njemu – neću sasvim nestati…“

„Buket“ košćela na grobu Mata Glušca na groblju u Danilovgradu

Dogodilo se upravo tako. Šestokraka košćela, neobično i rijetko drvo u kontinentalnim predjelima ( neki smatraju da je u pitanju jedna vrsta divlje trešnje), buja na tom mjestu i čuva od zaborava priču o tom neobičnom čovjeku. Ona je odavno već poprimila obrise legende u kojoj su posebno zanimljive epizode o njegovom rođenju i smrti.

Po predanju, njegovi preci su pobjegli iz Crne Gore, iz Markovine, u hercegovačko selo Korita iz straha od krvne osvete. Njegova majka Sinđa bila je veoma mlada kad je ostala udovica. Svekar joj je predlagao da se preuda, kalauzio joj, po prilici, i neke ugledne ljude, prilike prema njoj i njegovoj kući, ali je ona to uporno odbijala punih dvanaest godina. Onda se zaljubila u nekog mladog najamnika koji je radio kod njenog svekra i odlučila da se uda za njega. Kad je svekar čuo ko je izabranik njenog srca, on je, navodno, prokleo: „Ajde, i dabogda đavola rodila!“

Ona ubrzo, 1774. godine, rodila sina koji se, tek što je pristasao, pročuo po svojoj umnosti i proročanskim svojstvima, a znao je i da vida, da nađe travku za svaku boljku. Poznati epski pjesnik iz Nikšića, Božo Đuranović, koji je i pjesmu sročio o Matu Glušcu, kaže da je njega, pored ostalih, u nekoj prilici prizvao i zloglasni turski zulumćar, silni Smail – aga Čengić, da mu kaže kakva ga sudbina čeka:
„Čestiti aga, glavom ćeš stići na Cetinje i at će ti zarzati pred Biljardom. Koliko ćeš se tamo baviti, ne dade mi se viđeti…“

Knjaz Danilo, samovoljnik bez milosti

Kad su u oktobru 1840. godine Novica Cerović i ostali moračko-uskočko-drobnjački prvaci, nakon boja na Mljetičku, banuli na Cetinje i vladici Petru Drugom Petroviću Njegošu donijeli Smail-aginu glavu, kad je Smailagin brnjaš zaista zarzao pred Njegoševim dvorom, Mato Glušac je pobjegao iz Hercegovine u Crnu Goru, u Bjelopavliće, da se skloni od nemilosrdne ruke Dedage Čengića koji je krenuo da sveti oca…

Tamo ga je 1857. godine na Cetinje pozvao zloćudni crnogorski gospodar knjaz Danilo da „vidi“ njegovu sudbinu, a onda naredio da mu udare dvadeset i pet po turu zato što se bavi gatanjem i praznovjericama. Neki hroničari tvrde da je osamdesetogodišnji prorok od tih batina i muke ubrzo i umro, ali to nije tačno jer je on poživio još punih trinaest godina, odnosno dočekao da se ostvari njegovo proročanstvo i kletva koju je uputio knjazu Danilu:
„Naredio Bog i sveti Spas da od tebe ostane zli glas dokle god traje Crne Gore i sedmoro Brda; osvetnička te ruka ubila prije nego pšenica triput rodila, a zemlja ti kosti ne primila…“

Mato Glušac

Kao što je poznato, tačno tri godine kasnije, u ljeto 1860. knjaza Danila je u Kotoru ubio Todor Kadić zato što je obeščastio njegovu sestru i godinama ga progonio po svijetu, ucjenjivao i nudio blago za glavu ovog nepokornog i ponosnog Bjelopavlića, koji se pobunio protiv knjaževog samovlašća i tiranije.

Glušac o Kosovu
„Koliko vidim, na Kosovu će biti trista jada i narod će tamo da strada i od njega će u tom vaktu biti slaba vajda. A jednog dana kad se tamo pamet okrene, a kape promijene, ponovo će Kosovo biti k’o nekad Dušanovo“, proricao je Mato Glušac prije više od 150 godina.

„Vidio“ i sadašnju civilizaciju
Mato Glušac je, pored ostalog, proricao da će doći zeman kad će „kalemiti ljude“, kad mnogima neće biti „potrebite džade i ćuprije, a svijet će se vrzmati i kroz zemlju i po zemlji, i kroz vodu i po vodi i zraku – danju i po mraku! Jednog dana će dosegnuti u vrh neba, među zvijezde…“

Smail – aga Čengić

Košćela u Popovom Polju
Košćela slovi za veoma dugovjeko i tvrdo drvo i po tome ga porede sa maslinom, a može da dosegne visinu i do trideset metara. Božo Đuranović kaže da jedna takva košćela postoji u Popovom Polju, u selu Mrkonjići. Procjenjuje se da je stara više od četiri vijeka, a u narodu toga kraja vlada uvjerenje da je pod njom rođen sveti Vasilije Ostroški.

Čuva ih strah
Košćele na danilovgradskom groblju, koje, inače, dosta sporo rastu, čuva, izgleda strah koji postoji u narodu, a zasniva se na priči da su neki mještani jednom krenuli da ih iskrče i tu sahrane nekakvog siromaha. Tog trena su počele da se događaju čudne stvari: polomili su sjekire i budake, naoblačilo se i počelo da sijeva, a zemlja da se trese. Tada ih je upozorio nekakav mudri starac da to ne čine i ne potresaju kosti slijepog mudraca. Poslušali su ga i od tada nikome ne pada na pamet ni granu košćele da slomi, a kamoli da je posiječe.

Budo Simonović

NEMA KOMENTARA

Оставите одговор