Durmitorski vitezovi (5) – Hajduk Radojica

Centralni Durmitor, pogled sa Jezera – Foto: Nikola Mihailović

„Šaranci su Sandžaku hodili
preko Tare čete su vodili
do Varoši i Novog Pazara
Prijepolja i preko Zlatara
pa sve tamo do grada Užica
predvodi ih ajduk Radojica
ljuta zmija – turski krvopija.
Proklinju ga iz Taslidže Turci,
a bratime iz gore ajduci:
“’Radojica, tvrda uzdanica,
Radojica, bratska perjanica
Kad zboraše, ko da grmijaše,
kad iđaše, ko da letijaše
gorom leti svoju braću sveti’.“
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
(iz nedovršene pjesme “Šaransko četovanje”, nepoznatog autora).
Hajduk Radojica (1875.), bio je sin Rista Novovog Vukovića (1839.), a sinovac Malog s Poda Janka – Janka Novovića. O njemu nema zapisa, osim što se pominje u navedenoj pjesmi, ali je kod starijih Šaranaca ostao upamćen kao najpoznatiji i najžešći šaranski hajduk – “vlječiti nesmir”.
Počeo je četovati uz strica Janka, još kao trinaestogodišnji dječak i tako sve do svoje pogibije u 27-oj godini, od turske busije, negdje na Zlatiboru, tako da mu se ne zna “ni groba, ni mramora”.
Stari Šaranci su ga ovako opisivali: “Bio peča ljudska, ni džeferdar visine, ni strana osrednjeg tovara težine, a ubojitiji i dosjetljiviji od gomile puškonoša s oblje strane Tare, dičnijih po rastu i ljepoti, a niko k’o on hitar i kuražan, niko k’o on nemade tako smjelo oko i junačko pregnuće.
Za njega nije bilo granice, Tara mu bila potok, brda oniska, polja preuska, putevi ravni, a koraci lakokraki. Bio je manite krvi, od turske vlasti ne zaziraše, a za crnogorsku ne haje koliko za jesenje izmaglice. Znalo ga svo Zatarje, a stalno je ponavljo, ako se mora klati, a mora, druge nije – dok je god turskog uva, ja ću klati ko vuk – bez milosti i razloga”.
I danas se prepričava Radojičina nesretna i krvava prosidba.
Isprosi tako hajduk Radojica lijepu Vidosavu V. iz Zatarja, ona mu krijući uze “pare i biljegu” neđe kod ovaca i dogovoriše se da je o Mitrovu – dne vodi u Šarance. Povjeri ona da se vjerila tetki Solumiji, usiđelici, a ona je prošpija familiji. Imaše je zgromiti: đe za ajduka Radijicu majka ti kukala, da mu i dnevi i noći pereš krvave aljine. Sa šnjim nikad ni kuće, ni kućišta, gora mu je kuća, stanac kamen jastuk, a nebo pokrov. Njemu je glava vasi vijek na veleši, samo je pitanje dana kad će biti u turskoj zobnici… I tako je nagnaše te ona po nekome vrnu Radojici “pare i biljegu”.
To je u tim vremenima bila najveća uvreda za momka, značilo je da je “pod manom” i taki se više nije mogo ženiti.
A znali su njeni da to Radojica neće tek tako preboljeti i oprostiti. I čuvaše Vidosavu k’o u kutiju duvansku, niđe iskuće, dana nije gledala.
Neđe pri kraju ljeta, privuče se Radojica po noći u žito pored kuće i tu se pritaji. Ćuti i čeka. Puna dva dana i dvije noći nije mrdnuo, nit je šta ijo, niti pijo. Treći dan istrča Vidosava da zavati vode, a izvor bijaše petnaestak koraka od kuće. Kad je ugleda, Radojica iskoči ko svjetlica, ufati Vidosavu i brijaćom britvom joj odsječe nos. I ostavi je tako krvavu, a samo prozbori: “Eto, sad smo oboje obilježeni”.
Treći dan jadna Vidosava nakako smetnu familiji i zamače se za pajantu. Saraniše je u ono trnje pored groblja, nedade pop drukčije. I neko proturi glas da je bila đetinja…

Kujo Novović

NAPOMENA: Zabranjeno prenošenje i objavljivanje fotografija bez pismenog odobrenja redakcije Slobodne riječi.

NEMA KOMENTARA

Оставите одговор